Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Plandište – A beše kao iz žurnala

Činjenica da ste na listi nerazvijenih opština, zvuči kao neka presuda ili obiljna dijagnoza. U redu, ima i toga. Ali Plandište je daleko od toga da nema svoj duh, atmosferu i ono „nešto“ zbog čega se nakon svih odlazaka – ovde uvek iznova dolazilo

 

Da bi se o Plandištu pisalo, mora se voleti. Voleti Vojvodina, Banat pre svega. Jer činjenice su neumoljive. Na listi najnerazvijenijih opština u čitavoj Srbiji, tradicionalno se nalaze: Plandište, Žitište, Nova Crnja, Bela Crkva… O ovoj temi, mogla bi se knjiga napisati. A uz podatke iz rubrike koja život znači, nadovezuju se i neki drugi, koji se retko zajedno sreću u istom mestu. Plandište nema spomenika kulture ni prirodnih retkosti koje su pod zaštitom države. Nema ni parkova. U smislu arhitekture, izdvajaju se letnjikovac iz 1899. godine, vlasništvo nekog veleposednika iz Budimpešte, u kojem je zgrada današnje Opštine. Tu bi još bila zgrada železničke stanice i zgrada Suda podignuta 1908. u kojoj je bilo nekadašnje sedište lokalne vlasti. A i tu očas konstatujemo da zgrade jesu tu, ali mesto više nema ni prugu ni Sud. Što se puteva tiče, stvari su daleko od idealnih. Do Novog Sada ima 125 kilometara. S obzirom na broj sela koje imate na deonici do Zrenjanina, do najvećeg grada u Pokrajini, treba vam dobrih dva sata vožnje. Na drugoj strani, do Beograda je manje. Ipak, u smislu vremena i troškova prevoza, ni tih 85 kilometara nije zanemarljivo. Konačno, mesto jeste opštinsko, ali nikada nije prebacilo mnogo više od 4.000 stanovnika. I šta sad?

Ako mislite da je ovo poziv na odustajanje – prevarili ste se! U uvodnoj rečenici konstatovali smo kako bi nas racionalni razlozi, možda i odvratili. Ali mi smo od onih koji se ne rukovode isključivo njima. Mi Vojvodinu volimo. A onda nam ni Plandište nije daleko. Jer istorija ovog kraja, doslovno je istorija Vojvodine u malom. Već u drugoj polovini 17. veka, prvi put se pominje naselje Mormint, današnje Plandište. Po odlasku Turaka 1717. godine naselje je brojalo 44 doma. Ali samo 20 godina kasnije, zbog iznenadne turske invazije – ostaće pusto. Stoga uprava Komore, u zimu 1787. i narednog proleća, naseljava Nemce, iz sadašnje Rumunije. Došle su 123 porodice, koje će novu koloniju nazvati po predsedniku Komore Karlu Zičiju – Zičidorf. Kasnija kolonizacija Banata, bila je još savršenija. Po planu za kolonizaciju, svakom domaćinstvu trebalo je dodeliti zemlje, koliko je saglasno veličini porodice i kvalitetu zemljišta, ona mogla obraditi. „Zemlja treba da je u punom smislu svojina onoga koji je obrađuje, sa kojom treba da se srodi i kao posrednik da postane pravi rodoljub“, stajaloje u Planu kolonizacije. U Jozefinsko doba, kuće će postati udobnije nego u Terezijansko vreme. Duže i sa više nuz prostorija. Država je strogo vodila računa o podizanju i izdržavanju opštinskih kuća, bogomolja, škola, broju godišnjih vašara… Zičidorf ni u čemu, nije bio izuzetak. Zanimljivo je da su ondašnje kuće imale svoje brojeve, a istim brojevima bile su označene i njive pojedinih domaćinstava. Tako da su komšije u selu, bile i komšije na njivama!

Godine 1890. mesto je imalo 3.128 stanovnika. Broj koji se samo za par stotina duša, razlikuje od današnjeg. Prva apoteka otvorena je još 1864. a železnička stanica 1889. godine. Nakon Prvog svetskog rata, selo je pripojeno vršačkom srezu a preko 80 odsto stanovnika činili su Nemci. Po rumunskoj princezi Mariori, koja je postala žena kralja Aleksandra, mesto dobija novo ime – Mariolana. Ta Mariolana, nakon Drugog svetskog rata, postaće Plandište. A između dva rata, priča teče kao u nekom filmskom žurnalu. Selo je imalo 13 prodavnica. Mogle su se ovde kupiti „Batine“ cipele, odela „Tivar“, kasnije „Varteks“. Spram porekla i staleža, ljudi su se okupljali u desetak kafana. Od zgrade Suda do autobuske stanice bio je park. Ulice su bile čiste, popločane, kanali uređeni. Mesto je imalo dva lekara. Svake subote, domaćice i sluškinje kod gazda, potkrečavale su kuće i čistile ulice.

Nakon Velikog rata, po iseljavanju Nemaca, dolazi velik broj kolonista. Za razliku od mnogih drugih sela u Vojvodinu, u Plandište se nije stizalo iz jednog centra, već iz svih delova bivše nam zemlje. Već 1947. stiglo je 160 porodica iz Makedonije. Iz Bosanske Krajine 29 porodica, centralne Srbije 67, iz Petrinje i Kostajnice još 31 porodica. Tako da podatak da je ovde u istom trenutku živelo 18 nacija nije samo fraza, već i ozbiljna realnost. I stvarno… sve je krenulo kako treba. Mnogo je meštana, koji se sećaju vremena u kojem je Plandište imalo onoliko radnih mesta koliko i stanovnika. Vrščani su dolazili da rade u Plandište. Na početku i kraju fabričkih smena, ljudi su po ulicama doslovno išli u kolonama. Lako se putovalo. Običnim šinobusima išlo se prema Beloj Crkvi ili Zrenjaninu. I taman kada je Plandište trebalo da preraste u ozbiljnu varoš, stvari su generalno krenule u drugom pravcu. Krenuli su neki procesi, u kojima je u ekonomskom, infrastrukturnom i svakom drugom smislu, mesta bilo samo za najveće. U tom delenju, Plandište je izvuklo slabije karte. Osuđeno da ponovo čeka neki „svoj“ trenutak.

 

OVDE SE POSTAJE NAJBOLJI

Kada uđete u Osnovnu školu „Dositej Obradović“, prvi utisak vam je da ste zalutali. Prostorno, škola bi i u Novom Sadu spadala u jednu od najvećih. Direktor Sava Divljakov, otkriva nam da stvar nije samo u kvadratima. Ovdašnjih 400 učenika, na raspolaganju ima uslove kakve nemaju ni njihovi vršnjaci u Zrenjaninu, Novom Sadu ili Beogradu. Od informatičkih sredstava do sportske sale, koja dozvoljava održavanje svih dvoranskih sportova. Stotinak zaposlenih trudi se da ova činjenica postane itekako vidljiva. Rezultati na regionalnim i republičkim takmičenjima, kriterijum su kojem treba verovati. A tu deca iz Plandišta Jermenovaca, Margite, Barica, Velikog Gaja ili Kupinika, ne uzmiču ni pred kim. Naprotiv! U doslovnom smislu, škola je ponos čitavog mesta.

 

A ZAŠTO BIH IŠAO?

Iz ovdašnje škole izašao je i Nemanja Borozan. Iako ima 27 godina, čini mu se da je to bilo koliko juče. Glasno se prebrojava, i dolazi do zaključka da je otprilike polovina njegove generacije ostala u selu. Ostali su se razišli. Iako je dogurao do zvanja diplomiranog ekonomiste, on je odlučio da iskoristi prednosti koje mu pruža sredina u kojoj je odrastao. Zajedno sa ocem, u Kupiniku radi oko 100 hektara zemlje. Sa ozbiljnom mehanizacijom, to je već posao, na koji se čovek može osloniti. I verujte nam na reč, Nemanja kao mlad čovek koji ozbiljno razmišlja o životu, tvrdi da u Plandištu i Kupiniku ima sve što mu je potrebno. Nedostaju mu samo njegovi vršnjaci. Voleo bi da ih je više. Ipak, argumenti pretežu da on lično odavde ne ide. I mi mu želimo svu sreću.

 

BANATSKA DOLINA LOARE

Da li znate da Plandište u okolini ima „Banatsku dolinu Loare“. Njene stajne tačke su: Dvorac Dunđerskih u Hajdučici, dvorac Jagodić kod Starog Leca, dva dvorca plemićke porodice Daniel u Starom Lecu, te uspomene na dvorac u Velikom Gaju i kaštel u Laudonovcu. Stručni saradnik u Kulturno obrazovnom centru „Vuk Karadžić“ Mihajlo Bančević priča nam o dvorcima, reci Brzavi, kontinuitetu od 20 vekova života na ovim prostorima… Ne raduje ga to što samo Plandište, od lepe priče o dvorcima nema previše. Sve je još uvek jako daleko od podloge sa turističkim potencijalom. Do daljeg, sve ostaje na manifestacijama poput „Dana ribara“ ili „Guščarijade“. Srazmerno okolnostima, kulturni život u mestu je pristojan. Za sve ostalo, valja jedra držati spremnim i okrenutim u dobrom pravcu. Pa čekati da vetar zaduva…

 

KAO U NAJBOLJA VREMENA

Sa koje god strane pristupiš, razgovor sa Stevanom Rosićem, direktorom „Polimer Commerca“ mora vam prijati. Mlad čovek, koji je sa porodicom odlučio da ostane i u Plandištu svojoj deci izgradi pravu budućnost. A opet, njegovo preduzeće za proizvodnju termoformirane plastične ambalaže, jedno je od uspešnijih u zemlji. Imena njihovih kupaca o tome ubedljivo govore: Bambi, Frikom, Meggle, Mlekoprodukt Zrenjanin, Mlekara Subotica… vodeće kompanije u konditorskoj, mlekarskoj i industriji sladoleda i smrznute hrane. Na ovom mestu treba reći da je ova vrsta proizvodnje, u nekim drugim vremenima, u Plandištu upošljavala preko 120 ljudi, tako da stručni kadar ne nedostaje. Upravo „Polimer Commerce“ vraća nadu da se doba u kojem je selo nudilo nekoliko hiljada radnih mesta, izvesno neće vratiti, ali opšta klima i utisak mogu biti itekako bolji. Već i to je za početak dovoljno.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Čila David

Možda vam se svidi...

Dobrodošli