Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Bočar – Jedno selo, a dva dvorca

Selo u novobečejskoj opštini prvi put je pomenuto u pisanim izvorima pre više od osam vekova. Danas su mu najveći aduti Bajerov i Ognjanovićev kaštilj

 

Bočar. Ni manjeg sela, ni lepše priče o arhitektonskim zaostavštinama u njemu. Selo locirano na suvoj lesnoj terasi uz nekadašnji tok Tise, sa šumovitim zaleđem, bilo je kao stvoreno za miran život.

Mađarski kralj Andraš II dodelio je, zbog privrženosti mu i vojničkih zasluga, bogatoj porodici Bočard iz Čanadske županije diplomu o vlasništvu nad slobodnim kraljevskim posedom Bočar. To je dovoljna potvrda da je najmanje selo, nekada kikindskog sreza, a sada novobečejske opštine, postojalo i pre 1211. godine. Ko zna zašto, ali bez obzira na promenu „vlasnika“, selo nikada nije menjalo ime. Nažalost, menjala se njegova sudbina. Selo koje je početkom prošlog veka brojalo 2.729 žitelja, sada jedva da ih ima 1.200. Pored toga što se ponose ljudima iz svog sela, kojih je, nažalost, sve manje, Bočarci se diče i arhitektonskim nasleđem.

Da je neko selo bilo važan faktor društvenog života potvrđuju arhitektonske zaostavštine. A koliko je Bočar bio značajno naselje pokazuje nam podatak da je u njemu postojala srpska pravoslavna crkva od pečene cigle s drvenim tornjem još 1758. godine. U isto vreme okolna mesta su imala crkve sazidane od busena ili čerpića. Sadašnja pravoslavna crkva posvećena Saboru svetog arhangela Gavrila, rekonstruisana pred obeležavanje dva veka  postojanja 2014. godine, izgrađena je, najverovatnije, na temeljima prethodne. Tu su i rimokatolička crkva iz 1840. godine, koja vapi za rekonstruisanjem, ali i dva dvorca u blizini. Sva četiri monumentalna zdanja locirana su u samom centru sela.

Hronološkim redom, sledeća sačuvana građevina jeste dvorac Hertelendi iz 1850. godine, delo istoimene porodice. Valja znati da je poslanik Torontalske županije Jožef Hertelendi, prema zapisima u arhivskim knjigama, 23. avgusta 1803. godine otkupio od kraljevske riznice posede u Bočaru i postao njegov vlasnik. Nije mu baš pogodovalo srpsko stanovništvo u komšiluku, pa je 1921. Godine selo počeo da naseljava svojim sunarodnicima, Nemcima iz Velikog Bečkereka i Žombolja. Dvorac Hertelendi je građevina s osnovom u obliku ćiriličnog slova P, imao je 17 soba i sve potrebne pomoćne prostorije, a  park opasan zidinama bio je priča za sebe. Stariji Bočarci su ga opisivali kao botaničku baštu, oplemenjenu bazenom i teniskim igralištem. Dominirao je vodotoranj, pa je voda prirodnim pritiskom stizala u svaki kutak dvorca i okruženja. Krajem 19. veka dvorac i kompletno imanje Hertelendijevih dopalo je u ruke Alajoša Bajera, koji se sa porodicom doselio iz rumunskog Banata. Zato je dvorac Hertelendijevih među Bočarcima poznatiji kao „Bajerov kaštilj“. To ime mu je ostalo i posle Drugog svetskog rata, kada su Bajerovi napustili Bočar i preselili se u Mađarsku. Dvorac je bio upravna zgrada Poljoprivrednog dobra, pa istureno odeljenje neuropsihijatrije zrenjaninske Bolnice „Dr Đorđe Jovanović“, a onda je odlučeno da se rekonstruiše za potrebe novosadske Škole za osnovno i srednje obrazovanje dece s posebnim potrebama „Milan Petrović“, u nameri da bude Terapijski centar, gde će se deca, družeći se sa biljkama i životinjama, zapravo lečiti. Međutim, nečasne radnje prilikom rekonstrukcije dvorca prekinule su radove. Sada je Uprava za kapitalna ulaganje Vojvodine preuzela obavezu da završi rekonstrukciju dvorca, s namerom da to bude, poput nekadašnje „Letenke“ na Fruškoj gori, mesto za školu u prirodi najmlađih đaka.

Praunuk kneza Miloša Obrenovića, baron Ivan Bajić, 1903. godine završio je izgradnju dvorca na koji se, ulaskom glavnim šorom u Bočar, prvo nailazi. To je monumentalna prizemna građevina pravougaone osnove sa izraženim portikom na dvorišnoj strani. Ispred portika prostirao se lepo uređen park većeg gabarita, a dominirao je kružni bazen obložen kamenom crvene boje. Ulaz u posed barona Ivana Bajića krasila je kapija od kovanog gvožđa, a na zidanim stubovima i danas se šepure lavovi s ljubičasto ofarbanom grivom.

Baron je samo osam godina uživao u velelepnom zdanju, a kasnije je njegov zet, husarski kapetan, za jednu noć prokockao sve imanje, a novi vlasnik postao je veleposednik iz Vajske − dr Aurel Pejdž. Ne zadugo, jer je sve prodao Sofroniju Ognjanoviću, koji je 1921. godine stigao iz makedonskog Galičnika i nastavio da obrađuje zemlju i uzgaja stoku na bujnim pašnjacima bočarskog atara, s akcentom na proizvodnju sira. Bočarci i ovaj dvorac zovu, po poslednjem vlasniku, „Ognjanovićev kaštilj“. Posle Drugog svetskog rata dvorac je nacionalizovan i u njemu su mladi dobili svoj kutak. Balska sala je podeljena napola i u jednom delu su bile igranke u okviru omladinskog doma, gde se nalazio jedini sačuvani komad nameštaja − veliko ogledalo s bogato ukrašenim drvenim ramom, a u drugom delu bila je improvizovana fiskulturna sala. Sobe su pretvorene u biblioteku, kasnije predškolsku ustanovu, šahovski klub, pa Klub žena. Svojevremeno je saniran krov na velelepnom objektu, ali je zub vremena učinio svoje i dvorac je sada u izuzetno lošem stanju. Na prostoru nekadašnjeg parka izgrađen je sportski centar sa travnatim fudbalskim terenom i dva betonska, za male sportove.

Kad bi se našao investitor projekta za rekonstrukciju i ovog dvorca, Bočar bi, bar što se arhitekture tiče, vratio stari imidž i bio atraktivna turistička destinacija severnog Banata. Pogotovo što je selo puno zelenila, a krase ga dva parka u centru i naravno – Bočarci, koji su odvajkada bili ljudi na velikom glasu.

 

Tekst i foto: Vlastimir Jankov

Možda vam se svidi...

Dobrodošli