Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Čenej – Dugme da baciš…

Selo moje: Čenej

…ovde bi nešto niklo! A to košta. Jutro zemlje ovde se ne može kupiti za manje od 14.000 evra. Za salaše sa kućom od 50 kvadrata i jutrom zemlje okolo tražilo se i 500.000 evra! Vreme radi za Čenej

 

 

OVAKO JE POČELO

Istorija nekada baš ume da zavara. Čenej se pominje u raznim poveljama i dokumentima, a na jednom mestu zapisano je: „Čenej je stara rimska tvrđavica, od koje počinje onaj čuveni rimski šanac koji se prostire do Tise“. Uostalom, za Rimske šančeve i danas svi znamo. Toponim Čenej javlja se već u 13. veku, kao ime sela i zemljišta oko njega. Ali, hajde da iskoristimo priliku da pojasnimo nešto što nas često buni. Po pravilu, u koje god selo da dođemo, čujemo kako se ono pod tim ili drugim imenom pominje u dalekoj prošlosti, staroj po pet i više vekova. Jednom za svagda – sve do odlaska Turaka, početkom 18. veka, 90 odsto ovih naselja samo bi se u simboličnom smislu mogli nazvati „selima“. Ovde su zapravo postojale zemunice, kojih je nekada bilo jedva desetak. U zemlji bi se iskopala i podbila rupa, koja se prekrivala trskom. U njoj se spavalo, ložila se vatra, skrivalo se od ljudi i loših vremenskih prilika. A čim dođe kakva velika opasnost, za tili čas prostor se napuštao i bežalo se dalje. Zbog ravnice i pogodnog zemljišta, ovakvih zemunica bilo je koliko god hoćete, sve do – Zemuna. Ime vam sve govori.

Dakle, teško da je i taj „prvi Čenej“ mogao biti išta više od toga. A u 18. veku na ovom mestu “stekle” su se tri osnovne stvari: prvoklasna zemlja, blizina velike vode i blizina grada, u kom možete prodati višak poljoprivrednih proizvoda. Uostalom, danas se čenejski atar prostire na 9.423 hektara, od čega je čak 9.108 obradiva zemlja vrhunskog kvaliteta. Nije stoga čudno što je ovaj potez oduvek bio poželjna destinacija. Na velikim parcelama najpre su se podizali neophodni objekti, a onda i kuće za stanovanje. Nastalo je na stotine salaša, a potom i čitava naselja – Rivica, Mrtvaljoš, Pejićevi salaši, Nemanovci, Kamendin… s vremenom su se „utopili“ u Čenej. U novije vreme poslednja tri naselja izdvojila su se i postala samostalna.

Tako je to krenulo.

 

ČENEJ KO MANČESTER

cenej1Ako se nalazite na osam kilometara od Novog Sada, na magistralnom putu za Suboticu, onda vam je jasno da se slika salaša sa idiličnih razglednica, u poslednjih pola veka teško mogla održati. Mnogi su ostali zakorovljeni i popadali, a na stotine potomaka uzornih salašara, s osmehom koji krasi ljude što su uspeli u životu, navuklo je plave mantile u nekoj od desetak velikih novosadskih fabrika ili se pozapošljavalo u vremenu u kojem, kako se govorilo, „nije radio samo onaj ko nije hteo“. Čenej je ostao da tavori u neodređenom statusu, između salašarskog naselja, sela i bliskog mu grada. Bio je od svega pomalo, a ništa zapravo. Onda su zaduvali neki novi vetrovi. Mnogi su još onih devedesetih shvatili da grad nije magična kugla za ispunjavanje želja. A opet, nisu bili spremni da se tako lako odreknu njegovih pogodnosti. Idealnom kombinacijom pokazao se komforan i znatno jeftiniji život na selu, a na obodu grada. I – Čenej je eksplodirao! Danas ovde živi oko 2.500 stanovnika. Zemlja je najskuplja u Vojvodini. Odlična zemlja se na drugim mestima prodaje po ceni od 10 do 12 hiljada evra. Ovde jutro košta 14.000. U selu radi oko 60 firmi, od kojih su neke najozbiljnije u svojoj branši. Toliko firmi nema nijedno selo u Srbiji. Ovde postoje prave fabrike. U selu se prave avioni, poljoprivredna mehanizacija, ulja i maziva, stolarija za ceo svet… Tu je „As Impeks“, „Adeko“, „Bugarinović transport“, „Jaje produkt“, industrija mesa „Štrand“… Ćurak se obrnuo. Danas Novosađani dolaze na posao u Čenej! Sada se došlo do slatkih muka – kako selu obezbediti infrastrukturu za novi vek. Čeneju treba pre svega kanalizacija, zatim policijska stanica, pouzdanije električno napajanje… Biće. Mašina se zahuktala i više niko ne može da je zaustavi.

 

1:0 ZA ČENEJ

Uroš Subotin je novosadsko dete. A kada imate ljubav prema drvetu, stolariji i umetnosti, onda to zna da bude i nezgodno. Centar grada baš i nije najpogodnije mesto za proizvodnju vrata, prozora, građevinske stolarije. Mala zanatska radionica u kojoj je radio od 1988. godine može da prođe. Ali ovo je prerastalo u ozbiljan posao. Tako je firma „Renie“ stigla na Čenej. U pogonu od 1.300 kvadrata danas se prave vrata i prozori koji odlaze u Kanadu, Kamerun, u zemlje širom Evrope. Recimo, zahvaljujući vrhunskom dizajnu, „Renie“ vrata izvozi i u Italiju! To bi bilo ravno onom čuvenom primeru u kojem Eskimima prodajete led. A eto – može.

Uroš nam otkriva da čeka trenutak da i zvanično postane Čenejac. Problem je u tome što su u jednom trenutku cene zemlje i nekretnina na Čeneju postale apsolutno nerealne. Još kada je u selo stigla Severina, čiji je muž ovde poželeo da se skući – stvar se otela kontroli. Za pristojnije salaše tražilo se 500 hiljada evra. Danas se prodaju za 100 do 150 hiljada. I ovo je, realno, previše. Čim se cene unormale, Uroš će na Čenej preseliti, ne samo firmu – nego i porodicu. Ako još neko sumnja da Čenej nije idealno mesto za život, neka mu se obrati.

 

SRBIJA U ČAŠI

cenej2Sećate li se priče u kojoj su trojica Škota, Beri Skot i braća Sebastijan i Oliver Hagam, stigli na Egzit, a onda oduševljeni Srbijom, rešili da ostanu ovde? Najpre su bili u Sremskim Karlovcima, a onda su kupili čenejski salaš 190, nameravajući da započnu proizvodnju sajdera, laganog voćnog vina, o kom se u nas u to vreme znalo veoma malo. Priča je počela pre osam godina. Sa radošću smo primili vest da se stvari dobro razvijaju. U proteklih pet godina brojni sajder napici, raznih proizvođača, preplavili su tržište. Ipak, samo je jedan ručno rađen. S jabukama koje rađaju u komšiluku, na čenejskim salašima. Od početnih četiri hiljade litara stiglo se do 120 hiljada litara „Škotskog sajdera“. Najviše od toga plasira se na festivalima. Od onih naših, pa preko Hrvatske do Londona. Nedavno je osnovano udruženje koje okuplja proizvođače zanatski rađenih piva i sajdera. Ova priča, naravno, nije mogla da prođe bez Olivera Hagama. Ona bi mu mogla biti dodatni vetar u jedra. Jer Srbija mu je i dalje u srcu – i čaši.

 

BAGREMAR KO PUČINA

Po struci je elektroinženjer. Po duši Dalmatinac. Ipak, na prvom mestu, za sebe će reći da je ugostitelj. A, bogami, svi koji ga znaju složiće se iz prve. Jer, da budemo iskreni, na Salaš 137 može se otići iz milion razloga. Zbog odlične kuhinje, ambijenta u kojem je salašarski šmek doveden do vrhunca, zbog vožnje fijakerom, konja… Ipak, od svih ćete čuti da se ovde dolazi najpre – zbog Spliće. Nadimak mu je odavno zamenio kršteno ime. Za Aleksandra Samardžiju mnogi ne znaju. Za Spliću znaju svi. Čovek koji ukrsti ljubavi kao što su: more, ravnica, vino i, pre svega, ljudi – ne može da promaši. Stoga je poslednjih desetak godina Salaš 137 postao sinonim narastajućeg talasa salašarskog turizma. Čenej bi mu mogao biti prestono mesto. Ovo što se ovde događa prerasta u ozbiljan brend, o kojem će se nadaleko čuti.

 

GOSPODIN DUD

Najveća znamenitost Čeneja u novije vreme bez sumnje je aerodrom. O njemu smo pisali. Stoga se odlučujemo za drugu, mnogo stariju i meštanima nesumnjivo dražu znamenitost – najstariji dud. Neki kažu u državi celoj. Odavno je postao zaštitni znak i nezvanični amblem čitavog sela. Nalazi se na nažalost zapustelom salašu porodice Kuzmanović. Krošnja mu je visoka 16 metara, a obim stabla je gotovo četiri metra. Pouzdano se zna da je stariji od 200 godina. Proglašen je zaštićenim spomenikom prirode. Eh, kad bi taj umeo da priča! Čega se sve nagledao? Domaćini Kuzmanovići odavno su mu se razišli. Samo je on ostao. U znak poštovanja, pod njegovom krošnjom 1984. godine osnovana je manifestacija „Proleće na čenejskim salašima“. Došao je red da čenejski dud svima nama postane domaćin.

 

Tekst: Ilija Tucić
Foto: Jelena Božićanin

Možda vam se svidi...

Dobrodošli