Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Matine naše nestrpljivosti

Dakako, radi se o ranim pedesetim godinama Novog Sada kada se taj tada zapravo maleni grad od sedamdesetak hiljada žitelja, budio u maglenim jesenjim jutrima uz zvonjavu tornjeva, ali i uz resko cijukanje tramvaja koji su, kao dobro uhodane stare pegle, brojali svoje poslednje godine. Sve na znamenitim onim relacijama od Dunavske do kraja Železničke ulice. I od Temerinske do Futoške pijace, a još i dalje.

Mora se priznati da je prvobitna zbunjenost osnovne, najranije generacije studenata novootvorenih fakulteta, Filozofskog i Poljoprivrednog, još sve sa predikatom beogradskog univerziteta, brzo nestala. I da se, regrutovana po gimnazijama naših malenih varoši poglavito, ali i od političkog otpada ostarelih skojevaca, veoma hitro uspravila. Pod tepih su stavljene sve neprilike prvih novosadskih akademskih građana. Svakako i ona komična scena kada svi, po srednjoškolskoj navici ustaju: profesor ulazi u učionicu. Vidici su odjednom pukli pred tim studentima koji su, bez prethodnika, bez onih na koje bi mogli da se ugledaju, bili i brucoši i apsolventi, u isti mah.

Nema nikakve sumnje da je tome ogromno doprinela ključna novosadska reč onih godina: matine.

Istina, centralna, kultna priredba Tribine mladih, tog alternativnog tad našeg univerziteta, našeg „Petefi kružoka“, kako se, sa preterivanjem govorilo, isto je bio nedeljni matine. Onamo se, u ulici Jovana Subotića 3, odlazilo kao u crkvu: prozivka je načas mogla da krene. No visoko frekventna pominjanja matinea odnosila su se na prepodnevne projekcije novosadskih kina. Izbor je bio prebogat. I sve je bilo na dohvat ruke: Narodni, Jadran, Zvezda, Dom JNA… A nisu bili od raskida ni Bačka na Telepu, ni Dunav u Petrovaradinu. (Uzgred: kanda su već bili pristigli oni jednospratni londonski autobusi koje su Novosađani odmah prozvali Šekspirima, i koji su provocirali Lalu da upita: Izvinite, molim vas, di ide ovaj aftobus? U Majur. – A onaj gore?… Petrovaradin je bio daleko, a sedišta za ljubav na gornjim šaragama tako izazovna.)

Bilo je neprikosnovene, svete tišine u moćnoj pauzi između žurnala u kojima je, pred kraj, kad prođu obavezne glose o premašenim petogodišnjim planovima i omladinskim radnim akcijama, i poneka vest iz onog ostalog, zapadnog sveta. I u jednoj od tih pauza pomahnitala žena poznatog advokata ustala je autoritativno sa sedišta, i uzviknula na zaprepašćenje onih koji čekaju glavni program: Ja sam engleska kraljica!

Istini za volju, bilo je i onih koji su tvrdili da je glavni program, sve sa Lorensom Olivijeom i poznatom tragedijom, već i baš tako i počeo.

Kopije filmova su, odmah na projekciji, poslednjoj, noćnoj, odvožene na malenim onim ručnim prikolicama na železnički peron: nije se smeo propustiti voz sa novom destinacijom. Inače, sve valjanih naslova: Žak Tati, prvi Kurosava, Alen Rene i Hirošima. Kopije su bile najčešće izraubovane, ton preglasan i nejasan, jedva da je nadjačavao ujednačen već kreščendo grickanja semenki, obavezan.

Sve se začinjalo ponedeljkom: obavezni časovi iz moćnog predmeta predvojničke obuke počinjali su u sedam, ujutru. E, posle je već bilo lagodnije i lepše. Istina, pripreme su tekle već na toj famoznoj predvojničkoj: Duško Komlušan je razgledao bioskopski repertoar i usput pitao, u frajerskom fazonu italijanske tadašnje mode i neprikosnoveno zvačući gumu: Jesi li čitao Šekspira? Budući akademici su revnosno podvlačili sve redove u skriptama… I naša nestrpljivost je rasla. Matine novosadskih kina uvek je počinjao u deset.

Nikad baš prebukiran, taj termin je bio nezamenljiva adresa ljubavnih sastanaka. U dvoranama je bilo toplo, nije se, istina, baš mario aktuelan film koji smo, među mnogobrojnima, videli i po pet ili šest puta, ali dodir bliskosti, ali zažareni peting onih davnih mladalačkih dana bio je skupocen, obavezan, dramatičan. Kao razuzdana ulaznica naše erotske nestrpljivosti za nedelju koja je tek počela.

Istina, bilo je krupnih događaja koje isto pamte stara novosadska kina, naišla kao iz pesme Vjekosčava Majera o zagrebačkim bioskopima. Pamti se premijera Hanžekovićevog filma Svoga tela gospodar, sa Marijom Kon i Julijom Perlaki. Doživljaj je bio kada je, za odabrane, prikazan ciklus, tek nastalih dokumentarnih filmova Aleksandra Saše Petrovića o Obedskoj bari, Šumanoviću i Dobroviću… (Crni pas Savinog ludila, animirana lopta Dobrovićeve lutke, ptica koja stoji nad mrtvajom Bare, postale su simboli.)

No, taj matine naše žurajivosti, brzog seksa, u zamračenim starim dvoranama (Arena još nije bila izgrađena) nalik su na prustovsku malu madlenu nenapisanih novosadskih ljubavnih romana kojih se ne bi postideli ni Miler, ni Bukovski.

 

Tekst: Draško Ređep

Možda vam se svidi...

Dobrodošli