Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Jogunast

Odem jutros u pekaru, malko po lebac a malko i da čujem šta ima novo, da l kogod fali od juče, ko se švalero pa ga uvatili i dal su se potukli il se samo olajavaju. U pekari se to prvo čuje. Pekara je bila i ostala najbrži izvor informacija. Dobra je i berbernica, al oni ne otvaraju radnju rano ko pekari.

I umesto da čujem šta je novo, pitaju me šta je staro. Kaže majstorica Menka u toj njenoj pekari, di još lebac mese onako kako treba i kako se to kadgod radilo, da je provela vek ode a da ne zna šta znači reč ‒ jogunasto. Normalno da ne zna kad se niko od njenih ne vlada tako.

Ode kod nas umu da se: jogune, uzjogune, zajogune, da budu jogunasti, da se u ženskom rodu kaže jogunica, a jednako je i za ljude i za životinje. Kako se postaje i šta utiče da kogod il štogod bude jogunasto, to inžinjeri i nauka još nisu dokazali. A ko bi se i bavio sotim, kad učen svet ima pametnija posla.

Valda je još od pamtiveka bilo jogunasti. Možda se to ondak nije tako zvalo, al je bilo ko i danas. Kažu da je prva životinja koju je čovek pripitomio i vezo za sebe bila kera. Nisu to ondak bile kere ko ove moderne, što ih obuvaju i oblače ko da su čeljade, pa tako idu na sokak. Ondak im još i tepaju dok šetaju sokakom il ih nose u naručju, da ne isprljaju šapice il nove cipelice. Valda i spavadu s njima zajedno, a kanda se i ti kupovni kerovi jogune. Oće kera to, kad oseti da može. Te, ne bi ovo, ne bi ono, samo bi što ona oće i kako oće. Teško je take moderne kere odučiti da se ne jogune. A ima leka, nije da nema. Sad je drukčije vreme od onog kad su oni prostaci pre nas pripitomili prvu keru. Danas kere idu na flizuru, na šišanje, kupanje, možda i u školu jezika koji nisu kereći. Čujem da se, pošto smo sad visoko svesno i humano društvo, tako i odnosimo prema životinjama. I zakon nas na to obavezuje. Ako se kera joguni, tu je psihoterapeut za članove porodice koji su životinje. Da im se pomogne da promene ponašanje i vladanje.

Nije to ko što je kadgod bilo, kad je svet živeo u mraku i zabludama, pa su ispaštala i deca, nove mlade, kere, magarci, ćušad, nazimad i jesenčad. U to staro doba ljudi se pravili pametni, pa umislili da im ne treba apoteka i kesa lekova. Misli da je dosta ako ima guščije masti, slanine, belog luka, malko komovice i dunsta od višanja. Leti malko lista od bokvice il ljuske od luka. Ni voće nisu prali u soda bikarboni. Zato su i svi pomrli, odavno. Retko da je koji živeo duže od sto godina.

Mislili su ti matori da je sramota da se ide sokakom gologlav i da muški nemaju brkove. A tek što su bili u zabludi kako se jogunasti leče, ju. Oni nisu ni znali da je to posebno stanje i da mu treba pristupiti stručno, s velikom pažnjom i oprezom zbog mogućih posledica i eventualnog pogoršanja.

Ti brkati što su se krili pod šeširima od Đurđevdana do Mitrovdana, a pod šubarama od Mitrovdana do Đurđevdana, potpuno su pogrešno i nehumano postupali prema jogunastima. A tek oni pre njih, oni što su pripitomljavali prve kere, ju naopako! Oni su mislili da je lek ćuška, prut, kaiš, korbač, držalje od lopate, levča s kola, nasađena lopata i šta sve još ne, što arheologija tek treba da otkrije.

Kako li je tek bilo onima koji su živeli u ta mračna vremena, kad se zlostvavljalo i lečilo na pogrešan način. U to doba nijedna kera nije nosila odelce za šetnju i posebnu kabaničicu kad sipi kiša. A deca, ni jedno se nije jogunilo duže od pola sata. A nije ni u svakoj kući bilo sata. Magarci su se jogunili i ćudili i ondak, al mlogo kraće nego sad. Ostala samo izreka: „Natovaren magarac ne njače“.

Danas, ako se kogod uzjoguni ko magarac, pa na semaforu ne krene u roku od jedne sekunde kad se upali zeleno, oma mu prete sirenama oni iza njega. Ne sme niko da se joguni, sad smo civilizovano društvo.

 

Tekst: Bora Otić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli