Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Svejedno

Svejedno

Kritičari, koji po definiciji traže sebi posla i tamo gde ga nema, smislili su odrednicu “zavičajna književnost”. Kao, pišući o atmosferi i likovima iz sopstvenog detinjstva, ulicama na kojima si kao na postelji sanjao, a pri tome držeći se konkretnih toponima… – ti si umetnik zavičajnog predznaka. Ma hajde! Naravno, kada govorimo o dečjoj književnosti ili „ženskom pismu“, i zavičajac je više-manje samo umetnik u pokušaju. Rasvetliti zločin, sa elementima ljubavne intrige, zavođenja, nasilja, mistike i erotike, poželjno na što egzotičnijoj destinaciji – to je literatura. A mi što bauljamo po ataru, od Čuruga prema Gospođincima, hajte molim vas! To su sastavi za književni matine, od 10 sati pre podne.

Nevolja je samo što mu po toj logici i Homer dođe kao zavičajni pesnik. I Balzak. I Tolstoj. I Crnjanski. Zapravo, znam nekoliko njih koji to nisu. Što neko reče, književnost vam je kao sir – mora da ima lokalno obeležje i znak porekla, ali mora da bude i dovoljno dobar da bi ga cenili drugde, poželjno svugde. Vrhunski sir uvek je pivnički, pešterski, provansalski… bez porekla je kao čovek bez adrese. Tako je i sa literaturom. Ako je prava, uvek je ukorenjena, od Iriga do Aleksandrije, uvek – naša i svačija. Baš kao i ljubav. Nije važno šta volite. Osobu, dete, grad, neko mesto u prostoru… Ako je iskrena, ljubav je ljubav, bez obzira na to kome su okrenute emocije.

Tako je i sa svim ostalim stvarima koje čine život dostojnim čoveka. Sve je jedno. I jedno je sve. Uvek! Ako je pravo. Slagali se ili ne – svejedno.

Pravi pesnik zna da „kroz koja god vrata da prođeš – kroz sebe si prošao“. Treba to znati i na putovanjima. Naročito tada. Za mudrace je lutanje po svetu uvek bilo isto što i bežanje od kuće. U najboljem slučaju vratićete se srećni. Radost je rezervisana za putovanja kojima prostor ne treba. Putovanja u mestu, u unutrašnjost. Među nekoliko najizrazitijih pisaca 20. veka su  svakako i Kafka, Kavafi i Pesoa. Sva trojica bili su činovnici, koji su u sivim odelima, neprimetno izbledelim na laktovima, radili od osam do tri po podne. Sva trojica vezani samo za po jedan grad: Prag, Aleksandriju i Lisabon. I svi su sa svojih beskonačnih šetnji, uvek po istim kvartovima, donosili izveštaje iz drugih dimenzija. Pesoa, čije se telo danas nalazi u Manastiru Svetog Jeronima, pored druga dva portugalska nacionalna junaka – Vaska de Game i Kamoeša, o svojim putovanjima govorio je: „Unapred sam uživao u zadovoljstvu koje će mi putovanje pružiti, jedan sat tamo, jedan sat natrag…“.

Nema toga dovoljno malog da ne može biti veliko. Samo je naš duh na meru. Sve ostalo je jedno. Uvek ucelo. Na primer, čitam jednu, jedva i belešku, o tome da je Šajkaš prvu vetrenjaču dobio oko 1820. godine. Na rubu sela, kod groblja. Radila je sve dok se nije dogodila velika poplava. Ostalo je pisano da je u ta vremena Tisa umela da se izlije i 70 kilometara van korita. Takva jedna velika voda podlokala je temelje i srušila vetrenjaču. Od Stevana Stojšinog ili Stojanovog, kog su zvali „Štogla“, zemlju na kojoj su se nalazili ostaci vetrenjače kupio je Todor Toša Itebejac. Ubrzo je sagradio novu vetrenjaču s dva para kamenja. Štogod je bila. Mlela je za sat i po 150 kilograma pšenice, 200 kila kukuruza, isto toliko ječma i zobi. Mogla je za sat da samelje 300 kilograma graška. Deseti deo odlazio je Toši na ušur. Nasledio ga je sin Steva. Ostala je priča da se mlađi Itebejac jednom popeo na krilo vetrenjače da postavi platno. Istog časa zaduvao je jak vetar. Stevu je, zajedno sa krilom, okrenuo za 360 stepeni! Da mu nisu pritekli u pomoć, ne bi ni sišao. Posle se hvalio da je od gore video Sremske Karlovce. Vetrenjača je radila sve do 1955. godine. Osim u priči, od nje danas nema ni traga.

U čitavoj zgodi najzanimljivije mi je to kako je pre ravno 200 godina Tisa podlila temelje i srušila staru vetrenjaču. Kakva borba divova! Zapravo, vetrenjača je ono što je na moru svetionik. Orijentir. Savršen spoj ljudskog duha i prirodnih elemenata. Prvi na vodi. Drugi na zemlji. Od svih sprava koje pokreće vazduh – jedrenjak, jedrilica, leteći zmaj, truba, orgulje – jedino vetrenjača teži ka zemlji. Ostali lebde. Na vodi, u vazduhu, u duhu. Svom težinom na postolju, poduprta mlinskim kamenom, izranja iz plodne zemlje igrajući ulogu posrednika između pšenice i hleba.

Vetrenjača je najveći simbol ravnice, jer jedino ona bez nje ne može. Čim se ravnica zatalasa, pa pređe u brda, vode se zajaze i na njima postave vodenice. Zato je to večna borba titana. Borba između vetrenja i vodenica – zemlje i vode. Stoga je za mene onaj podli napad Tise dramatičan kao izveštaj s poprišta kakve bitke. Sukob Kaina i Avelja.

A onda dođe onaj što sve poravnava… Vodeničari obolevaju od reumatizma. Najpre im napada zglobove ramena, potiljak i krsta. Uruše se kada im tkivo koje vezuje kosti odrveni kao stablo rečne topole. Mlinari u vetrenjačama umiru od astme. Svaki od bezbrojnih džakova brašna, pomognut vetrom, tom starom zajedljivom lutalicom, ostavi traga na plućima kao na pekarskom situ. Onda ostareli mlinar, jedne večeri, stane pred vetrenjaču i zamisli veliku pticu koja će ga moćnim krilima poneti daleko. I bude tako.

Čas kasnije, ravnica će se umiriti. Vetar koji duva poput panonske straže zadovoljno će primetiti da je opet zavladao red.

 

Tekst: Ilija Tucić

Možda vam se svidi...

Dobrodošli