Magazin sa kontrolisanim geografskim poreklom

Vreme čuda, Zemlja otkrovenja Isto je Vojvodina

Na pitanje koliko je sati, odgovara se na ovim našim geografskim širinama raskalašno i pomalo razdragano. Beogradski nadrealisti su tvrdili da je baš sad pet časova. Samo nikako nisu uspevali da doznaju da li je to pre ili posle podne. Borisu Glavaču, autoru kultne knjige Psovke, i meni, časovnik je zastao u pravo, srećno, rajsko vreme. Odjednom. A zna se, obično, da zastane kada naiđe zemljotres. I poneki, u nas sasvim sporadičan, ujed zmije.

Vreme je isto odanost. Najpre zavičaju.

Poznajem ženu koja sad radi u slavnoj, dalekoj biblioteci, preko bare. Njen časovnik je, međutim, ne mareći za vašingtonsku vremensku zonu, tako podešen da uvek zna koliko je sati usred rodnog grada, Novog Sada. I Vojvodine. I pomalo sluti što se ovde to zbiva.

Svakako, i ona ima na umu da je baš ova, panonska krajina prepuna nove doživljajnosti, čistih otkrovenja.

U Bačkom Monoštoru, na Svisvete, šokački stari somot izranja na sokake kao čudo srećnog zastoja, dobrog ukusa, negovane tradicije. U vrbaku na Tisi goli mladići, prerafaelitski vitki i erotični, vrebaju kad će deda Šica zadremati. I prevideti krađu ili prekrađu bostana. Baš kao u stihu Bogdana Čiplića: lubenice su tako slatke, a krađa bostana je jedan od rituala mladićke hrabrosti.

Jovan Rašajski, rodom iz Grebenca Vaska Pope, slikar i veliki istraživač ptičjeg carstva, autor monografije Ptice Srbije, pronašao je, kanda u ataru Sente, i jednog flaminga. Dopao se ptici naš krajolik, što bi rekla čuvena Karen Bliksen na istu temu. Ona danska spisateljica za koju je, primajući Nobelovu nagradu, Hemingvej izjavio da ju je zaslužila daleko više od njega.

Visokih, pozlaćenih vrata u crkvenoj porti u Gospođincima ne bi se postideo ni bečki Belvedere. Čarobni zlatni šlem jeste iz Berkasova, ali je, isto tako, legendarna tapiserija, po motivima Ripl Ronaija, izgrađena u nekadašnjoj bečkerečkoj radionici, godinama ukrašavala zid trpezarije grofa Andrašija, a na pariskoj izložbi mađarske secesije bila reprodukovana kao poster kojim su bili afiširani toliki stubovi pariskih bulevara.

Veličanstveni prah Titelskog brega, i u onim zasenjenim surducima koji vode na groblje, na kome, u ranom Mošorinu, Isidora Sekulić, hroničar trulih krstača i naših istanjenih naravi, nikada nije stigla – tvrde finski geolozi – identičnog je sastava kao mulj najveće reke u Kini.

Vojvodina stara imala je i ima, jedinstvenu svoju enciklopediju. To je bećarac koji nije mario, niti razumevao Vuk Stefanović Karadžić. U kome je naš Radomir Subotić Suba posvetio tolike godine. I u kome, namah, možemo saznati da je selo Sviloš u dva reda, izdaleka na Rumu izgleda.

Svakako je rumski vašar, trećeg u mesecu, neuporediv. No, prema svedočanstvu Nedeljka Terzića, Janika Balaž se vajkao kako nažalost nikad nije svirao na – šidskom vašaru. On, koji je zabavljao krunisane glave, boeme, diktatore, avanturiste i fanove svake vrste! Pitanje tajne.

U nikinačkom šoru tamne, mastiljave dudinje padaju, nalik na letnji pljusak, polupijane patke se gegaju, a ptice i dalje prate reku. Stoga nad Obedskom barom stoje gotovo nepomično: mrtvaja dole u mulju krije soma kapitalca kome je i inače svejedno. U Tavankutu i Riđici, kao i u Jameni i Viziću, najmoćnije otkrijete tu rubnu Vojvodinu koja je sačuvala starinu. Nema dalje, nema više, nema kraja.

Jedino su ovde kategorije vremena i prostora saglasne. Naime, kada prelazite široku Tisu, na kojoj sad grupa Šinobusi veoma čisto varira temu šlagera Čamac na Tisi, vi ne merite korake, već onih famoznih 38 godina koliko je docnije od Bačke oslobođen Banat od osmanlijskog ropstva.

U našim varošima, dozlaboga raznovrsnim, ima trenutaka koji napominju tišinu nedeljnog popodneva. Tipičan vakat za nastanak svingerskog raja. Što bi kazao Mikloš Jančo: Vrline javne, poroci tajni. Svaka nam reka ima bar jedno staro korito, a crnim ritima plove prepotopske lađe, kao u Turopolju. Najširi šor nam je u Šašincima. Ako. Ionako ne možemo nikog dozvati u našoj pustinji duha. Najmračnija noć je u Uzdinu. I baš onde najveselija paleta Marije Balan. Zvezda je još ponajviše u Bašaidu, a granica vinskog i svinjskog Srema pomera se svakojako…

U Kovinu, na gradu, ima maketa Dunava: potočić koji žubori kada pritisnete taster. Kao kod Žaka Tatija. Kultna prestonica kolača je u Kićinom „Ravelu“ u Subotici, a marinirana riba ipak najblagorodnija u čardi kod Andrića, na somborskom Štrandu. Vina iz Petrovaradina, a buvije od Živanovićevih… Sad se može razaznati koliko je i ovde sati.

 

Piše: Draško Ređep

Možda vam se svidi...

Dobrodošli